republicart

"Ucinkovit pojam postmodernog republikanizma moci ce se odrediti samo au milieu, na temelju prozivljenog iskustva globalnog mnostva (multitude)." (Michael Hardt/Antonio Negri)

Republika nema za cilj reformu neke drzavne forme, iznalazenje mogucnosti za spas krizom zahvacene nacionalne drzave odnosno za njezinu trasformaciju u jednu ili vise superdrzava. U zaristu nasih istrazivanja su konkretna iskustva nereprezentacijskih oblika prakse, konstitutivne aktivnosti prije svega unutar pokreta protiv ekonomske globalizacije. Umjetnost res publica-e ne treba pritom implicirati, da cemo revolucionarno romanticarskim pathosom slaviti osnivanje neke nove globalne zajednice. Rijec je o eksperimentalnim oblicima organizacije, koji se razvijaju u malom okruzju i uglavnom u prekarnim i vremenski ogranicenim situacijama, koje iskusavaju nove oblike samoorganizacije i njezinog ulancavanja s drugim eksperimentima. "Organizacijska funkcija" umjetnosti (Walter Benjamin) sama sebi stvara nove prostore u susjednim, uzajamno se preklapajucim zonama politickog aktivizma i teorijske produkcije.

republicart

"To sto dozivljavamo, je jedna politizacija koja je daleko radikalnija od svake do sada nam poznate, jer tendira tomu da potpuno ukine razliku izmedju javnoga i privatnoga - ne u smislu prodora jedinstvenog javnog prostora u privatno, nego u smislu umnozavanja radikalno novih i razlicitih politickih prostora."(Ernesto Laclau/Chantal Mouffe)

Javnost nije niti apriorna supstancija niti nepromjenjivi teren. Ono odlucujuce nije zahtjev za javnoscu, pa niti samo predodzba jedne jedine javnosti (bilo da je rijec o ekskluzivnoj varijanti javnosti za privilegirane slojeve, bilo da se radi o sveobuhvatnoj metajavnosti), nego permanentno konstituiranje pluralnih javnosti koje odgovaraju mnogim aspektima mnostva (multitude): mnogobrojnost javnosti ne u statickom smislu, nego u smislu pokretnih proizvoda artikulacijske i emancipacijske prakse.

U takvim prostornovremenskim situacijama ono razlicito biva dovedeno u odnos s razlicitim i stvara se pretpostavka da razlicite pozicije stupe u uzajamnu razmjenu. Granice takvih prostora su porozne, a oni sami niti su ekskluzivno iskljucujuci, niti inkluzivno ujednacavajuci.

Nije dakle rijec o konsenzualnoj identitarizaciji javnosti, nego o njezinom konfliktnom otvaranju. Nije rijec o homogeniziranju i totalnoj transparentnosti, nego o konfliktu u permanentnosti, o stalno novom pregovaranju izmedju razlicitih pozicija. Publika kao potrosacko voajeristicka figura ovdje je nezamisliva, recepciji spaktakla suprotstavlja se proizvodnja singularnih dogadjaja, a "javnoj osobi" pluralizacija nacina subjektiviranja.

republicart

Public Art je dozivjela svoj boom vec pocetkom devedesetih godina u raznolikim vrstama igara. Participacijska praksa, Community Arts, New Genre Public Art, komunikacijska gerila, konkretna intervencija, aktivizam, itd., donijeli su sa sobom jedno pomicanje umjetnickih interesa od pitanja spoznaje na socijalne i politicke aktivnosti. Umjesto objekata u prvi plan stupili su vremenski ograniceni projekti, umjesto pojedinacnih umjetnica i umjetnika Communities, umjesto konzumacije umjetnosti participacija.

Od sredine devedesetih umnazaju se kriticki glasovi koji kritiziraju te politicko umjetnicke prakse predbacujuci im da djeluju depolitizirajuce odnosno da reformisticki potpomazu probijanje novih oblika neoliberalne ekspanzije. Kao argument, izmedju ostaloga se navodi: dvojbena funkcija projekata u procesima Gentrificationa ili u prikrivanju razgradnje struktura socijalne drzave, zloupotreba u vidu sredstva turisticke reklame, a u korist unapredjenja imagea grada, instrumentalizacija razlika kroz koje se artikuliraju marginalne teme i grupe, povratak "umjetnickog oca" kroz straznja vrata. Kao djelomicni aspekt i efekt tog kriticistickog vala u umjetnickom je mainstreamu doslo do zamjetnog backlasha, povlacenja u stare prostore, povratka pitanjima spoznaje i recepcijskog iskustva.

Danas se medjutim mogu zamijetiti znakovi novog obrata. Ono sto je nedostajalo praksama devedesetih, cini se da je prisutno u novoj situaciji. Rijec je prije svega o postavljanju u jedan veci kontekst, o povezivanju sa socijalnim pokretima. U svezi s heterogenim formama kritike ekonomske globalizacije izgleda da se najavljuje transformacija starih oblika intervencionisticke umjetnosti i pojava novih praksi. Jasno se ocrtava nova tendencija: umjetnost ponovo nastoji postati javnom u kontekstu politickih pokreta. Uokolo tematskih podrucja odnosno aktivistickog ulancavanja globalizacije, postojeceg rezima granica i migracije razvijaju se novi oblici prakse koji dovode do toga da "revolucionarni strojevi, strojevi umjetnosti i analiticki strojevi naizmjenicno postaju jedni drugima sastavni dijelovi i kotaci." (Gilles Deleuze/Félix Guattari)

Prijevod: Boris Buden